Problem je što menadžeri nemaju gdje u praksi vidjeti kako to funkcionira

Problem je što menadžeri nemaju gdje u praksi vidjeti kako to funkcionira

Foto: MATIJA HABLJAK/PIXSELL


U Hrvatskoj nedostaje dosta znanja i ljudi koji znaju te je potrebno dosta raditi da se stvore ljudi koji mogu raditi u procesnoj industriji.

Hrvatska ima 23 posto tvrtki koje su implementirale digitalizaciju u svoje poslovanje, a što je samo malo niže od prosjeka Europske unije gdje je to 26 posto, rečeno je na panelu Stanje u domaćem realnom sektoru koji se održao u sklopu konferencije.

Upozoreno je da je mit da je digitalizacija skupa jer je to jednostavno nužnost za opstanak na tržištu kroz implementaciju nužnih tehnologija u društvu koje je sve više digitalizirano. Adriano Liebhardt iz Siemensa ističe da kao i sve ostale tehnološke tvrtke, tako i Siemens ima problema s pronalaženjem dovoljnog broja kvalitetnog kadra.


Mnogi misle da mogu sami

“IT industrija je široki pojam. I dok za opće ICT tehnologija postoji dovoljno ljudi s dostatnim znanjem, neke niše, a koje su bitne na tržištu, poput procesnih industrija, su ipak područja na kojima treba još puno raditi”, kaže Liebhardt. “Mnogim tvrtkama, bilo veće ili manje, nije isplativo imati vlastite odjele razvoja i istraživanja u svim područjima jer postoje vrlo kvalitetni centri znanja na fakultetima i institutima te je nužno naći link i oblik suradnje s tamošnjim znanstvenicima. Siemens je razvio, kako globalno tako i u Hrvatskoj, uspješan model suradnje sa znanošću te smatramo da tu ima još puno prostora za razvoj”, ističe Liebhardt.

Drago Cmuk iz CADCAM grupe, ističe da ovaj podatak od 23 posto industrije skriva prave podatke da mi imamo jako malo industrije, ali ona koja postoji relativno dobro stoji.

“Jedina kategorija koja po pitanju digitalizacije stojimo bolje od EU, čak i znatnije bolje, je produkcija IT kadra. Glavni razlog za to je Nenad Bakić i njegov projekt informatizacije školskog sustava, a koji je drastično povećao interes za IT i dobro prodrmao čitavi obrazovni sustav, a i društvo”, kazao je Cmuk. U Hrvatskoj industriji nedostaje dosta znanja i ljudi koji znaju. Potrebno je još dosta raditi da bi se stvorili ljudi koji mogu raditi u procesnoj industriji.

“Najveći problem kod nas je da ima malo primjera gdje ljudi, menadžment, mogu vidjeti u praksi kako to funkcionira. To je pomalo mistificirano i potrebno je dosta vremena i truda da bi se, najprije shvatilo o čemu se radi, a nakon toga to i sprovesti. Tvrtke na Zapadu su tu u prednosti jer ima puno više digitalizacije i svi mogu u praksi vidjeti kako to funkcionira i zašto je to prednosti za “moju” tvrtku”, pojašnjava Cmuk. Dodaje da na ovim prostorima postoji stanoviti stav, kako u društvu tako i u industriji, da sve mogu sam. Onda to dovodi da industrije sve rade i razvijaju same te vrlo rijetko traže vanjsku pomoć nekog sistemskog integratora.

Dejan Dokmanović iz Rittala se također slaže da smo po pitanju IT kadrova iznad razine EU, no da je problem da industrija u našoj zemlji ne može odgovoriti na njihove potrebe, odnosno, nema poveznice između obrazovnog sustava i gospodarstva.


Biti u trendu je sve

“Digitalna tehnologija nije samo internet. To je niz procesa u industriji i gdje naši poduzetnici stoje još dosta loše”, kaže Dokmanović. Marijan Sever iz Codela upozorava da je kod mnogih korisnika, konkretnih tvrtki, problem što ne znaju koncentrirati sve znanje koje imaju u jedan centar – nužno je integrirati kadrove u zajedničke projekte koji će imati efekte na čitavu kompaniju.

“Mnoge tvrtke koriste vanjske konzultante kako bi dobili pogled izvana na stanje u samom sustavu. Puno puta nije dobro sve prepustiti niti vanjskim suradnicima i konzultantima nego je uvijek najpametnije napraviti funkcionalni miks ljudi iz tvrtke i onih iz vana”, kaže Sever. Dodaje da je bitno pratiti trendove u tehnologiji i znanosti te također ističe važnost suradnje s akademskom zajednicom i to na puno višoj razini nego što to hrvatska industrija generalno danas radi.

Kao veliki problem je istaknuta i generalna suradnja između realnog sektora i države kod digitalne transformacije. Tu se prije svega radi o nacionalnoj strategiji digitalne transformacije, pravna regulativa, posebice oko primjene umjetne inteligencije u društvenim procesima. Postavilo se i pitanje kakva je uopće digitalna kultura u Hrvatskoj i koliko se radi na njezinom stvaranju u kompanijama.

“Digitalna kultura je posebno zahtjevna za menadžere jer ona podrazumijeva da zaposlenicima date puno više od plaće. Ona traži da radnicima date smisao i uvjerenje u ispravnost i korisnost toga što rade. To već zalazi i u teološke okvire, ali to je nešto što se teško može riječima objasniti kroz nešto materijalno. Obično se misli da je plaća jedini, ili barem ključni alat za privlačenje najkvalitetnijih radnika, no sve češće smo svjedoci da to baš i nije tako”, zaključuje Drago Cmuk.